Dopada mi se ideja o skrivanju nekog bitnog u sećanja koja mu ne pripadaju. Ideal bitnog drugog je toliko jak i živ da bi sve bilo drugačije da je, umesto nedostajanja, taj drugi bio tu.
Čovek ništa i ne vidi van onoga što je on sam. Izgleda mi da svako ima istu tu težnju, istu potrebu za drugim, za odjekom, odrazom. Kao što svako ima strah od praznine, nestajanja, nepostojanja. I život je igra između te dve sile, jedne koja ga neumitno podseća na smrt i odbacivanje i druge koja mu daje smisao, pripadnost. Preplašen tih sila, zatvori se između četiri zida i dalje snage troši da sačuva ograđeni prostor. Ali zidovi su sve trošniji, a čovekove snage sve manje. Odavno sam otvorila prostor, srušila zidove. Snaga je tu, ali i samoća. Prazan prostor je prazan i ogroman. Retko ko se nađe i zadrži.

Čovek, da je zaista sam u ovom gradu, u ovom životu, izludeo bi.

Nedostupno mi je ludilo, intelekt i znanje drugog da bih mogla da kreiram lik koji bi imao snagu koji taj drugi ima. Ali su mi, često, nedostupni i ti drugi, pa ih je nužno izmisliti.
2
Scena 1:
Tu si. Posmatraš me kako ležim u krevetu sa laptop-om na krilu. Nebitna ti je moja raščupanost, nered napravljen od pokrivača, knjiga, svesaka, olovaka, kafe… Posmatraš moju zadubljenost u kucanje, predanost nekoj ideji, toku misli, emocijama. I onda, odjednom, osetim tvoje prisustvo. Predivan je osećaj kad deliš beskrajan prostor sa drugim beskrajem. Prosto se umnoži, produbi. Primetim tvoj pogled, smešim se u sebi, i udubljenost u misli i ideju prestaje. Sada je to već laž, igra, ples za tebe, iako ostajem nepomična i pravim se da te ne primećujem. Ne postoji predanost ideji, samo potreba da zavedem, osvojim, zadržim. Ideje, reči i misli tada postaju alat. Smešna mi je ta igra, primetim je. Smešna mi je i sopstvena lažnost, želja za zavođenjem. Čudim se što mi je stalo do toga kako me vidiš i doživljavaš. Ali sam već cela pretvorena u osmeh i radost i sve postaje drugačije. Sve oživljava.