Sve je već ostvareno, postignuto, završeno. Smrt je već tu, prestanak trajanja. Nepostojanje. Sve se već desilo, sve je već doživljeno. Još uvek ništa nije ni nastalo, nije rođeno. Posmatram svoj život, sve ono što je prošlo, sve ono što nikad nije bilo, sve ono što može biti. Beskrajan prostor, bez vremena, bez početka. Ovaj momenat sada, potpuno je nebitan. Jedan delić prostora i vremena, jedan momenat zaglavljenosti u sopstvenom umu.

Čaj koji pijem, već je popijen, šolja je oprana, razbijena, ne postoji više. Čaj koji pijem još nije ni posađen, ni ubran, ni pripremljen. Drugi koje srećem već su odavno otišli, napustili, nestali, umrli. Drugi koje srećem još nisu ni rođeni, još nisu ni postali deo mog života. Posao koji radim završen je, obesmišljen, zaboravljen. Posao koji radim nije ni kreiran, nije ni zadat. Muzika koju slušam prestala je u potpunoj tišini. Muzika koju slušam još uvek nije ni odsvirana, još nije snimljena. Sve je beskrajno daleko u vremenu i prostoru iako je tu, sada. Istovremeno, sve je blizu, tu, sada, i početak i trajanje i kraj. I sve ono što je bilo i sve ono što će biti. Blizu, daleko, pre i posle – sve je tu, sada. A opet, nikad nije ni bilo nigde.

Umetnost umiranja, umetnost življenja. Postojanja i nepostojanja.