U nama je večita borba sila, potreba da se održi struktura i poredak sa jedne strane i želja da to urušimo, razbijemo, sa druge. Istinsko ne može nastati iz lažnog – lažno mora biti uništeno da bi istinsko imalo prostor. Istinsko nema strukturu, oblik, bar ne materijalni, fizički, grubi, bar ne ono što se čulima može doživeti. I to nas ostavlja u skroz čudnom osećaju kad krenemo put istinskog, ostavlja na same, na čistini, na vetru.

Može li Saturn biti toliko suptilno doživljen da umesto kamena, stena i zidova o koje stalno udaramo, osetimo poredak, smisao, suptilne zakone pod kojima se sve odvija? I da, nemajući nikakav uvid u to, nikakav kapacitet da to razumemo, ostanemo u skladu sa istinskom prirodom, unutrašnjom istinom koju samo naslućujemo, utemeljeni samo u poverenju? Možemo li dopustiti Uranu da sruši sve lažne strukture, očisti prostor? I otvoriti se za viši um, za genijalnost, za ono što probija sve granice, pa i granice onoga što mislimo da jesmo i jeste?

Ugasi svjetlo
i pogledaj ulice, kako sjaje
jos jedna noc, jos jedan ton
Otvori prozor, siroko
i smjesti se, tu, kraj mene
ljetu je kraj, ruku mi daj
Zapamti prizor i nikad me ne pitaj
kamo dalje
Jer,u
grane smo na vjetru

ruku mi daj… Da. Čudno, da i u tom svemu postoji potreba za dodirom, za drugim.