Teško mi je da pišem i predajem mada to jako volim. Toliko toga bih da prenesem. Ali onda se javi pitanje: Zašto? Zašto postoji ta potreba, težnja? Zar iko čita, čuje? I sve češće ne napišem, ne prenesem. Ostavim nedovršenu ideju, nedosmišljene misli. Toliko toga sam rekla, napisala. Toliko toga su drugi rekli, napisali, na beskrajno puno načina, sa deleko jačom težinom, snažnijom pranom koju su uneli!

Teško mi je i da čitam iako sam to oduvek volela. Sve je više započetih i nedovršenih knjiga. Nastavim da ih držim pored jastuka, da ih nosim sa sobom kao nekad, ali ih ne pročitam do kraja, samo ih napustim u nekom momentu i ne vratim im se. 

Jako mi je dobra ova fotografija. Ali jako. Odavno me nešto nije toliko privuklo lepotom i dubinom. Možda je tu odgovor nedovršenosti. Ništa stvarno u meni ne postoji. Ne više.