Ned Feb 26, 2012

c3ded3168a0476b1a4a495452a9a57f1

Dlanovi su potpuno čarobni. Kao i pokret. Sklopiš dva dlana u jedan ispred sebe u visini grudi. Zažmuriš, potpuno se opustiš. Celog sebe staviš između ta dva dlana. Duboko i opušteno dišeš. Osetiš energiju kako raste, silu koja drži ta dva dlana spojena. Osetiš ih potpuno prislonjene jednog uz drugi, kao i trenje između njih. Zmureći i dalje, milimetar po milimetar razdvajaj ta dva dlana. Oseti i dalje energiju koja ih prati. Iako razdvojeni, energija je i dalje zajednička. Pusti ih da idu prvo gore, razdvajući se, potom praveći najveći mogući luk, svako za sebe. Oseti kako se u jednom momentu nalaze na potpuno suprotnim krajevima, a energija ih i dalje spaja. Oči su i dalje zatvorene. Diši duboko tako da osetiš svaki milimetar pokreta. U tački kada se potpuno razdvoje neka počnu polako da se približavaju. Dole, u visini stomaka, nisko, ponovo će se spojiti. Milimetar po milimetar, neka idu ka tome. Oseti energiju koja ih privlači. Oseti tu potrebu za spajanjem. I predivan, predivan osećaj kada se ponovo dodirnu.
Neobično, na taj način dlanovi prave srce. Ogromno srce ispunjeno energijom. Koja je sve vreme nepodeljena, cela, gde god da se dlanovi u tom trenutku nalaze.
Konačno spojeni mogu nastaviti dalje. Iznova i iznova prelazeći taj put srca. A mogu ići tim putem i spojeni, kroz sve jednu tačku kroz koju je prošao pre toga jedan od njih. I taj osećaj je predivan jer pokreće celo telo ka jednoj i ka drugoj strani. Zapravo i nije bitno kako će nastaviti. Bitan je samo onaj osećaj potpunosti i saznanje da drugi put nije ni postojao.